utorak, 24. siječnja 2017.

Pape osuđuju ekumenizam (2.)



Ali poznato nam je da je odatle malen korak do zanemarivanja vjere ili do indiferentizma i modernizma, kao što ga nazivaju. Oni koji su nesretno zaraženi ovim zabludama smatraju da dogmatska istina nije apsolutna nego relativna, to jest, podudara se s raznolikim potrebama vremena i mjesta te s različitim misaonim usmjerenjima, budući da nije sadržana u nepromjenjivoj objavi, nego se može prilagođavati ljudskome životu. Osim toga, u vezi sa stvarima koje treba vjerovati, nije ni na koji način dopušteno činiti razliku – koju su neki smatrali prikladnom uvesti – između onih članaka vjere koji su temeljni i onih koji nisu temeljni, kao što oni vele, kao da bi prve morali svi prihvatiti, dok bi drugi mogli biti prepušteni slobodnome pristanku vjernikâ: budući da nadnaravna krijepost vjere ima svoj formalni uzrok, naime, autoritet Boga koji daje objavu – a to ne dopušta ovakvo razlikovanje.


Zbog toga razloga, svi koji su istinski Kristovi vjeruju, na primjer, u Začeće Majke Božje bez ljage istočnoga grijeha jednakom vjerom kojom vjeruju u otajstvo Presvetoga Trojstva, te u Utjelovljenje našega Gospodina jednako kao u neprevarljivu učiteljsku vlast rimskoga Prvosvećenika, na način definiran na Vatikanskome ekumenskom saboru. Nisu li ove istine jednako sigurne, nije li ih potrebno na jednak način vjerovati, budući da ih je Crkva svečano proglasila i definirala, jedne u jednome razdoblju, druge u drugom, dapače, u vremenima koja su neposredno prethodila našemu vremenu? Nije li ih Bog sve objavio? Naime, učiteljska vlast Crkve, koja je u božanskoj mudrosti uspostavljena na zemlji da bi objavljeni nauk ostao zauvijek netaknutim i da bi na lagan i siguran način mogao biti obznanjen ljudima, i koju svakodnevno vrši Rimski Prvosvećenik i biskupi koji su s njime u zajedništvu, ima također službu obrane – kada se to čini prikladnim – bilo koje vjerske istine svečanim proglasom i odredbom, kadgod je to nužno, bilo zbog suzbijanja zabluda ili napada krivovjeraca, bilo zbog jasnijeg i podrobnijeg posvješćivanja vjernicima članaka svetoga nauka koji su protumačeni. No vršenjem ovoga izvanrednoga učiteljstva ne uvodi se nikakav novoizmišljeni predmet vjere, niti se dodaje išta novo broju onih istina koje su barem uključno sadržane u pologu Objave od Boga predane Crkvi: jedino se proglašava da pripada vjeri ono što je razjašnjeno, ono što je možda još uvijek nekima moglo izgledati nejasnim, ili ono što su neki ranije stavili u pitanje.


[Odlomak iz enciklike Mortalium animos pape Pija XI.]